Briga o djeci ne počinje samo razumijevanjem njihovih potreba, već i podrškom odraslima koji ih svakodnevno vode, vole i štite. Kada su roditelji, odgojitelji i skrbnici osnaženi, smireni i podržani, mogu djeci pružiti sigurnost, toplinu i stabilnost potrebnu za zdrav razvoj.
Briga o djeci ne počinje samo razumijevanjem njihovih potreba, već i podrškom odraslima koji ih svakodnevno vode, vole i štite. Kada su roditelji, odgojitelji i skrbnici osnaženi, smireni i podržani, mogu djeci pružiti sigurnost, toplinu i stabilnost koje su im potrebne za zdrav razvoj.
Djeca osjećaju stanje odraslih
Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo. Ona promatraju naš ton glasa, izraz lica, način na koji reagiramo na stres i kako se odnosimo prema sebi i drugima.
Kada je odrasla osoba dulje vrijeme iscrpljena, preopterećena ili emocionalno usamljena, teško joj je uvijek reagirati smireno i strpljivo. To ne znači da je loš roditelj, odgojitelj ili skrbnik. To najčešće znači da je osobi koja brine o djetetu također potrebna briga.
Sigurno djetinjstvo nije privilegij. Ono je pravo svakog djeteta.
Vjerujem da snažni, podržani i educirani odrasli stvaraju siguran prostor u kojem djeca mogu razviti povjerenje, otpornost i osjećaj vlastite vrijednosti.
Djetetu nije potreban savršen odrasli. Potrebna mu je dovoljno stabilna i dostupna osoba koja može prepoznati njegove potrebe, postaviti jasne granice, pružiti utjehu i ponovno uspostaviti bliskost nakon nesporazuma ili konflikta.
Upravo zato podrška odraslima nije odvojena od brige o djeci. Ona je njezin važan dio.
Osnažena odrasla osoba lakše pruža osjećaj sigurnosti
Biti osnažen ne znači uvijek znati što učiniti niti imati odgovor na svako pitanje. Osnaženost znači osjećati da nismo sami, da smijemo pogriješiti, zatražiti pomoć i učiti.
Roditelji su često izloženi brojnim, ponekad proturječnim očekivanjima. Od njih se očekuje da budu nježni, dosljedni, smireni, organizirani, prisutni i informirani, istodobno usklađujući posao, kućanske obveze, partnerske odnose i vlastite potrebe
Odgojitelji i stručni djelatnici također svakodnevno nose veliku odgovornost. Osim što prate potrebe većeg broja djece, komuniciraju s obiteljima, vode dokumentaciju, reagiraju na zahtjevne situacije i nastoje svakom djetetu omogućiti osjećaj prihvaćenosti.
Bez odgovarajuće podrške takva odgovornost može dovesti do emocionalnog umora, osjećaja bespomoćnosti i preispitivanja vlastite vrijednosti.
Kada odrasla osoba ima pristup kvalitetnim informacijama, podržavajućim odnosima i stručnoj pomoći, lakše ostaje smirena u izazovnim situacijama. Tada dječje ponašanje ne promatra samo kao problem koji treba zaustaviti, nego kao poruku koju treba razumjeti.
Iza ponašanja se najčešće nalazi potreba
Dijete koje viče možda je preplavljeno osjećajima. Dijete koje odbija suradnju možda pokušava vratiti osjećaj kontrole. Dijete koje se povlači možda ne zna kako izraziti strah, tugu ili nesigurnost.
Da bi odrasla osoba mogla zastati i zapitati se što se nalazi iza određenog ponašanja, mora imati dovoljno vlastitoga emocionalnog prostora. Kada smo iscrpljeni, naš se sustav prirodno usmjerava na što brže rješavanje problema. Tada češće reagiramo impulzivno, povisujemo glas ili očekujemo da dijete odmah promijeni ponašanje.
Podržan odrasli lakše prepoznaje da djetetu u teškom trenutku nije uvijek potrebno objašnjenje ili posljedica. Ponekad mu je najprije potrebna pomoć da se smiri, osjeti sigurnost i ponovno uspostavi povezanost.
Tek nakon toga može slušati, učiti i razumjeti granice.
Briga o sebi nije sebičnost
Mnogi roditelji i skrbnici osjećaju krivnju kada odvoje vrijeme za sebe. Odmor, razgovor s prijateljem, odlazak na terapiju ili savjetovanje, fizička aktivnost i vrijeme bez obveza mogu im se činiti kao luksuz.
Međutim, briga o sebi nije udaljavanje od djeteta. Ona je način očuvanja kapaciteta za povezanost s djetetom.
To ne znači da je uvijek moguće pronaći mnogo slobodnog vremena. Ponekad briga o sebi počinje vrlo malim koracima: kratkom stankom, svjesnim disanjem, prihvaćanjem pomoći, jasnim izgovaranjem vlastitih granica ili razgovorom s osobom od povjerenja.
Važno je napustiti očekivanje da odrasla osoba mora sve moći sama. Traženje podrške nije znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi i djetetu.
Potrebna je zajednica koja ne osuđuje
Podrška odraslima ne smije ostati samo njihova individualna odgovornost. Obitelji trebaju dostupne stručne službe, kvalitetne programe podrške, razumijevanje poslodavaca i zajednicu koja neće svaku teškoću tumačiti kao osobni neuspjeh.
Odgojiteljima i drugim stručnjacima potrebno je osigurati kvalitetnu edukaciju, superviziju, dovoljno vremena za pripremu i prostor za razgovor o emocionalno zahtjevnim iskustvima.
Umjesto pitanja: „Zašto se ne snalazi bolje?“ korisnije je pitati: „Što je ovoj osobi potrebno kako bi se osjećala sigurnije i kompetentnije?“
Promjena načina na koji razgovaramo o odraslima koji brinu o djeci izravno utječe i na djecu. Kada odrasli ne osjećaju sram zbog svojih teškoća, veća je vjerojatnost da će pravodobno potražiti pomoć.
Djeci su potrebni stvarni, a ne savršeni odnosi
Zdrav odnos nije odnos bez pogrešaka. U svakom odnosu postoje trenuci nestrpljenja, nesporazuma i pogrešnih reakcija.
Ono što djetetu donosi sigurnost nije savršenstvo, nego mogućnost popravljanja odnosa.
Odrasla osoba može reći:
„Žao mi je što sam povisila glas.“
„Bila sam preopterećena, ali ti nisi kriv za moje osjećaje.“
„Pokušajmo ponovno.“
Takve poruke djecu uče da se odnosi mogu obnoviti, da pogreška ne prekida ljubav i da preuzimanje odgovornosti nije znak slabosti. Istodobno im pokazuju kako jednog dana i sama mogu postupati prema drugima.
Podržavajući odrasle, štitimo djecu
Najvažniji resurs u životu djeteta nije savršena rutina, velik broj aktivnosti ili idealno organizirana svakodnevica. Najvažniji su stabilni odnosi s odraslim osobama koje dijete vide, čuju i prihvaćaju.
Da bi odrasli mogli biti takav oslonac, i sami trebaju oslonac.
Zato briga o djeci mora uključivati podršku roditeljima, odgojiteljima, skrbnicima i stručnjacima. Potrebno ih je slušati, educirati, rasteretiti i podsjećati da ne moraju sve znati niti sve podnositi sami.
Kada njegujemo odrasle koji se brinu o djeci, stvaramo okruženje u kojem dijete može odrastati uz više smirenosti, povezanosti i povjerenja.
Briga o odraslima nije korak udaljen od potreba djeteta. Ona je jedan od najizravnijih načina da te potrebe doista budu prepoznate i zadovoljene.
Ana Babić Pezo
Ana Babić Pezo djeluje u području zaštite dječjih prava, edukacije i razvoja programa usmjerenih na dobrobit djece. Osnivačica je BRUNOAkademije, edukativno-savjetodavne platforme kroz koju surađuje sa stručnjacima, ustanovama i organizacijama koje rade s djecom.
U svojem radu bavi se razumijevanjem dječjih potreba te stvaranjem sigurnih i poticajnih okruženja za odrastanje. Posebnu pažnju posvećuje povezivanju stručnih znanja s praktičnim alatima koji se mogu primijeniti u svakodnevnom radu s djecom.
Kroz svoj rad Ana donosi stručne uvide, jasne smjernice i korisne primjere namijenjene roditeljima, odgojno-obrazovnim djelatnicima i svim osobama koje žele kvalitetnije razumjeti i podržavati djecu.
