Nakon uznemirujućih događaja u našim školama, u kojima su ozlijeđeni dijete i djelatnica, posljedice ne ostaju samo na onima koji su neposredno stradali.
„Postoji li u mojoj školi odrasla osoba kojoj će dijete doći prije nego što bude prekasno?“
Nakon uznemirujućih događaja u našim školama, u kojima su ozlijeđeni dijete i djelatnica, posljedice ne ostaju samo na onima koji su neposredno stradali.
Povrijeđena su i druga djeca koja su događaju svjedočila, koja su se prestrašila ili koja se sada pitaju može li se nešto slično dogoditi i njima. Uznemireni su roditelji. Učitelji i drugi zaposlenici škole ponovno preispituju koliko su spremni reagirati u situaciji u kojoj se odluke moraju donositi brzo, pod pritiskom i u strahu. A uznemirena je i šira javnost. I zato nakon ovakvih događaja opravdano tražimo odgovore.
Tražimo odgovornost. Preispitujemo propise, sigurnosne mjere i postupanja. Pokušavamo pronaći trenutak u kojem je nešto moglo biti učinjeno drugačije. Sve su to važna pitanja.
Nažalost, tijekom svog profesionalnog puta svjedočila sam kriznim događajima koji su ostavili posljedice na djeci, njihovim roditeljima, učiteljima, stručnim suradnicima i cijelim zajednicama. Upravo su me ta iskustva uvijek iznova, pa tako i sada, vraćala istom pitanju: jesmo li doista shvatili da sigurnost ne počinje u trenutku krize? Jer kada se kriza dogodi, više nema vremena za prvi razgovor o tome tko što treba učiniti. Tada se oslanjamo na ono što smo izgradili prije – na odnose, znanje, pripremljenost, povjerenje i uvježbane postupke.
Ali ako želimo doista učiniti škole sigurnijima, ne možemo razgovarati o sigurnosti samo nakon kriznog događaja. Moramo razgovarati o onome što se događa puno prije njega.
Sigurnost ne počinje na ulazu u školu
Kada govorimo o sigurnosti škole, prve su asocijacije često ulazna vrata, zaključavanje, videonadzor, dežurstva, kontrola osoba koje ulaze u školu ili druge fizičke mjere zaštite.One mogu biti važne. Ali sigurnost djeteta mnogo je šira od toga. Sigurna škola nije samo škola u koju ne može ući neovlaštena osoba. Sigurna škola je ona u kojoj će netko primijetiti dijete koje se iznenada promijenilo. Ona u kojoj će ozbiljno biti shvaćena rečenica:
„Bojim se“.
Ona u kojoj dijete zna kome može reći da mu je netko prijetio. Ona u kojoj učitelj zna što treba učiniti kada dobije zabrinjavajuću informaciju. Ona u kojoj se informacije ne zaustavljaju između pojedinih osoba i institucija. I ona u kojoj se ne čeka da problem postane dovoljno velik da bi postao vidljiv svima. Zato se, uz pitanje što ćemo učiniti kada nastupi kriza, trebamo mnogo češće pitati:
Što činimo prije nego što do nje dođe?
Hoće li nam dijete reći?
Jedno od najvažnijih pitanja sigurnosti možda uopće nije tehničko.
Ono glasi:
Hoće li nam dijete reći kada nešto nije u redu?
Jesu li djeca naučena da prijetnju, strah, nasilje ili zabrinutost trebaju podijeliti s odraslom osobom?
Znaju li kome se mogu obratiti?
Vjeruju li da će ih odrasli saslušati?
Vjeruju li da će ih shvatiti ozbiljno?
I vjeruju li da nakon što progovore neće ostati sami s posljedicama?
Djeca nam često ne govore izravno: „Dogodilo mi se nešto zbog čega sam ugrožen.“ Ponekad to pokazuju povlačenjem. Promjenom ponašanja. Izbjegavanjem škole. Strahom. Iznenadnom ljutnjom. Padom koncentracije. Tišinom. Rečenicom izgovorenom usput. Porukom prijatelju. Crtežom. Ili samo osjećajem odrasle osobe koja dijete poznaje da „nešto nije kao prije“.Zato je jedan od najvažnijih elemenata zaštite djece upravo odnos.
Odnos u kojem dijete zna:
Netko će me vidjeti.
Netko će me čuti.
Netko će reagirati.
Kada dijete progovori, zna li odrasla osoba što učiniti?
Nije dovoljno djecu učiti da potraže pomoć. Moramo jednako ozbiljno pripremati odrasle za trenutak kada im dijete tu pomoć doista zatraži.
Što učitelj čini kada dijete kaže da mu je netko prijetio?
Kome prenosi informaciju?
Tko procjenjuje rizik?
Kada se uključuju stručni suradnici?
Kada roditelji?
Kada druge institucije?
Što ako informacija izgleda neodređeno, ali izaziva zabrinutost?
Tko prati što se nakon prijave događa s djetetom?
Tko povezuje informacije koje možda pojedinačno ne izgledaju alarmantno, ali zajedno pokazuju da postoji ozbiljan rizik?
Upravo se u tim trenucima vidi razlika između toga da škola ima protokol i toga da škola zna postupati prema protokolu. Jer protokol nije dovoljan ako ostane samo dokument. Dokument spremljen u registrator ili objavljen na mrežnoj stranici ne štiti dijete sam po sebi. Štite ga ljudi koji znaju što taj dokument znači u stvarnom životu. Ljudi koji poznaju svoje uloge. Ljudi koji su o kriznim situacijama razgovarali prije nego što su se dogodile. Ljudi koji su prošli scenarije mogućih događaja. Ljudi koji znaju koga nazvati, što učiniti prvo, kako zaštititi djecu i kako međusobno komunicirati kada za dugo dogovaranje više nema vremena.
U krizi se ne može prvi put učiti kako postupati
Krizna situacija nije vrijeme za traženje protokola, raspravu o tome tko je za što nadležan ili otkrivanje broja telefona osobe koju treba kontaktirati. U takvom trenutku stres utječe na sve nas. Zato se postupci moraju pripremati prije krize. Ne zato da bismo u školama stvarali atmosferu straha. Upravo suprotno. Pripremamo se kako bismo u kriznom trenutku mogli djelovati smirenije, sigurnije i koordiniranije. Škole trebaju razgovarati o mogućim rizičnim situacijama. Trebaju proći kroz konkretne scenarije.
Tko prvi reagira?
Tko zove pomoć?
Tko ostaje s djecom?
Tko komunicira s roditeljima?
Tko daje informacije, a tko ih ne smije davati?
Kako se postupa ako je događaj u učionici, hodniku, školskom dvorištu ili neposredno ispred škole?
Kako se štiti dijete koje je neposredno uključeno u događaj?
A kako ostala djeca koja su događaju svjedočila?
Takve se situacije mogu uvježbavati kroz stolne simulacije i druge oblike pripreme zaposlenika, bez dramatiziranja i bez stvaranja dodatnog straha kod djece. Cilj nije od škole napraviti mjesto koje stalno očekuje opasnost. Cilj je napraviti mjesto koje zna što učiniti ako se opasnost pojavi.
Nakon kriznog događaja nisu pogođeni samo oni koje vidimo
Kada se dogodi ozbiljan incident, prirodno je da je najveća pozornost usmjerena prema neposredno ozlijeđenim ili ugroženim osobama. Ali krug djece i odraslih kojima je potrebna podrška često je mnogo širi. Dijete možda nije bilo fizički ozlijeđeno, ali je gledalo što se dogodilo. Možda je čulo vrisak. Možda se skrivalo. Možda je nazvalo roditelja. Možda je nakon toga otišlo kući i tek navečer počelo shvaćati koliko se prestrašilo.Neko će dijete o događaju stalno govoriti. Drugo neće govoriti ništa. Oboje može trebati podršku. Zato zaštita djece ne završava prestankom neposredne opasnosti. Nakon kriznog događaja potrebno je misliti na povratak osjećaja sigurnosti, pružanje psihološke podrške, komunikaciju s roditeljima, podršku zaposlenicima škole te praćenje djece koja su događaju bila izložena.
I ponovno – odnosi su ključni.
Dijete mora znati da nakon događaja postoji odrasla osoba kojoj može reći:
„Još uvijek me strah.“
Sigurnost nije posao jedne osobe
Ponekad u sustavima imamo potrebu pronaći osobu koja je „zadužena za sigurnost“, „zadužena za nasilje“, „zadužena za krizne situacije“.
Naravno da odgovornosti moraju biti jasno određene. Ali sigurnost djeteta nikada ne može biti posao samo jednog stručnog suradnika, jednog učitelja, jednog ravnatelja, jednog roditelja, policijskog službenika ili nekog drugog pojedinca. Dijete živi između različitih sustava. Obitelji. Škole. Zdravstva.Socijalne skrbi. Policije. Lokalne zajednice. Zato zaštita djeteta mora postojati upravo na mjestima na kojima se ti sustavi susreću.
Informacija koju ima učitelj možda sama po sebi neće izgledati značajno. Informacija koju ima roditelj također možda neće. Kao ni ona koju ima neka druga služba. Ali kada se povežu, mogu pokazati sasvim drugačiju sliku. Međuresorna suradnja zato ne smije započeti tek kada se dogodi nešto ozbiljno. Ljudi koji trebaju surađivati u kriznom trenutku trebali bi se poznavati i prije kriznog trenutka. Znati svoje uloge. Znati svoje ovlasti. Znati granice svojih odgovornosti. Ali prije svega – znati da neće ostati sami kada bude potrebno djelovati.
Ne trebaju nam škole pretvorene u tvrđave
Nakon teških događaja razumljivo je da tražimo dodatne mjere zaštite. Ali pritom moramo paziti da u želji za sigurnošću ne izgubimo ono što školu čini školom. Djeca trebaju mjesto u kojem se mogu osjećati slobodno, prihvaćeno i povezano s drugima. Ne trebaju nam škole u kojima će dominantan osjećaj biti strah. Ne trebaju nam škole pretvorene u tvrđave. Trebaju nam škole koje znaju prepoznati, reagirati i zaštititi. Škole koje imaju dobre sigurnosne procedure, ali i dobre odnose. Škole u kojima se o problemima može govoriti prije nego što postanu krize. Škole u kojima odrasli primjećuju promjene. Škole u kojima se glas djeteta čuje. Škole u kojima učitelj kojemu dijete nešto povjeri zna da iza njega postoji stručni tim i sustav koji će ga podržati. I škole u kojima dijete zna da nije samo.
Jer nijedna kamera neće pitati: „Što se događa?“
Možemo unaprijediti zakone. Možemo mijenjati pravilnike. Možemo postavljati kamere. Možemo dodatno kontrolirati ulaze. Možemo napisati još detaljnije protokole. I sve navedeno može imati svoje mjesto u sustavu sigurnosti. Ali trebaju nam i odnosi. Jer nijedan zakon neće umjesto nas pogledati dijete u oči. Nijedan pravilnik neće primijetiti njegovu tišinu. Nijedna kamera neće pitati: „Vidim da nisi dobro. Što se događa?“ To može samo čovjek. Odrasla osoba koja je prisutna. Koja poznaje dijete. Koja sluša. Koja ne umanjuje njegove riječi. Koja zna prepoznati znakove zabrinutosti. I koja zna što treba učiniti nakon što ih prepozna. Zato sigurnost škole ne možemo mjeriti samo brojem kamera, zaključanih vrata ili napisanih procedura. Moramo je mjeriti i pitanjem:
Postoji li u ovoj školi odrasla osoba kojoj će dijete doći prije nego što bude prekasno?
Sigurnost se gradi zajedno
Nakon svakog ozbiljnog događaja potrebno je utvrditi što se dogodilo, analizirati postupanja i, kada je potrebno, utvrditi odgovornost. Ali ako se naš razgovor o sigurnosti završi samo na pitanju tko je pogriješio, propustit ćemo priliku da sustav učinimo boljim.
Važnije je pitati:
Što možemo naučiti?
Što možemo promijeniti?
Što možemo uvježbati?
Kako možemo ranije prepoznati rizik?
Kako možemo ojačati ljude od kojih očekujemo da u najtežim trenucima zaštite djecu?
I kako možemo graditi škole u kojima će dijete imati dovoljno povjerenja da nam se obrati prije nego što problem preraste u krizu?
Budimo zato podrška jedni drugima.
Dijete djetetu.
Roditelj djetetu.
Roditelj učitelju.
Učitelj djetetu i roditelju.
Kolega kolegi.
Ravnatelj svojim zaposlenicima.
A sustav onima od kojih svakoga dana očekuje da brinu o sigurnosti, dobrobiti i zaštiti djece.
Jer sigurnost djeteta nikada nije odgovornost samo jednog čovjeka.
Ona se gradi zajedno.
I ne počinje tek onda kada se nešto dogodi. Počinje načinom na koji slušamo dijete. Načinom na koji reagiramo na prve znakove zabrinutosti. Načinom na koji surađujemo. Načinom na koji pripremamo ljude. Načinom na koji vježbamo postupke prije nego što nam zatrebaju.
Počinje odnosom.
Sigurnost počinje puno prije krize.
Ana Babić Pezo
Ana Babić Pezo djeluje u području zaštite dječjih prava, edukacije i razvoja programa usmjerenih na dobrobit djece. Osnivačica je BRUNOAkademije, edukativno-savjetodavne platforme kroz koju surađuje sa stručnjacima, ustanovama i organizacijama koje rade s djecom.
U svojem radu bavi se razumijevanjem dječjih potreba te stvaranjem sigurnih i poticajnih okruženja za odrastanje. Posebnu pažnju posvećuje povezivanju stručnih znanja s praktičnim alatima koji se mogu primijeniti u svakodnevnom radu s djecom.
Kroz svoj rad Ana donosi stručne uvide, jasne smjernice i korisne primjere namijenjene roditeljima, odgojno-obrazovnim djelatnicima i svim osobama koje žele kvalitetnije razumjeti i podržavati djecu.
