Otvaraju se vrata skupina. Ponovno se čuje dječji smijeh. Netko se veselo vraća svojim prijateljima, netko prvi put ulazi držeći roditelja čvrsto za ruku, a netko već na vratima odlučno pokazuje da danas ipak ne želi ostati.
Početke pedagoških godina promatram gotovo cijeli svoj profesionalni život – kao pedagoginja, roditelj, stručnjakinja koja se bavila zaštitom dječjih prava, a danas ponovno iz jedne nove profesionalne perspektive.
I svaki put početak vrtićke godine ima nešto posebno.
Otvaraju se vrata skupina. Ponovno se čuje dječji smijeh. Netko se veselo vraća svojim prijateljima, netko prvi put ulazi držeći roditelja čvrsto za ruku, a netko već na vratima odlučno pokazuje da danas ipak ne želi ostati.
Roditelji imaju svoja pitanja.
Odgojitelji pokušavaju upoznati novu skupinu.
Stručni suradnici prate prilagodbu.
Ravnatelji pokušavaju povezati bezbroj organizacijskih detalja.
Sve ponovno počinje.
Ali dok pripremamo sobe dnevnog boravka, ormariće, rasporede i aktivnosti, svako dijete u vrtić donosi i nešto što ne možemo pripremiti unaprijed.
Donosi svoj mali svijet.
Svoje odnose.
Svoje iskustvo odvajanja.
Promjene koje su se tijekom ljeta dogodile u njegovoj obitelji.
Svoje strahove.
Navike.
Nesigurnosti.
Radosti.
I svoj način na koji će nam pokazati da mu je dobro – ili da mu je teško.
Zato bih na početku ove pedagoške godine, uz sva organizacijska pitanja koja moramo riješiti, dodala još jedno: Jesmo li se dovoljno pripremili za dijete?
Dijete nam neće uvijek reći da nešto nije u redu
Osobito malo dijete često nam neće moći objasniti:
„Teško mi je jer se mama i tata razvode.“
„Nedostaje mi osoba koja je prije bila uz mene.“
„Bojim se.“
„Netko me povrijedio.“
„Ne razumijem što se oko mene događa.“
„Ne osjećam se sigurno.“
Ponekad će nam to pokazati drugačije.
Plačem.
Povlačenjem.
Agresivnim ponašanjem.
Teškoćama sa spavanjem ili hranjenjem.
Regresijom.
Izrazitim vezivanjem uz odraslu osobu.
Promjenama u igri.
Teškoćama u odnosima s drugom djecom.
Ili jednostavno time što više nije ono dijete koje poznajemo.
Ne znači svaka promjena da postoji ozbiljan problem.
Ali gotovo svaka promjena zaslužuje da je odrasli primijeti.
Umjesto pitanja:
„Zašto se ovo dijete tako ponaša?“ ponekad je mnogo važnije pitati:
„Što se ovom djetetu događa?“ i „Što mu je sada potrebno od nas?“
Zaštita djeteta ne počinje protokolom
Protokoli su važni.
Procedure su važne.
Dokumentacija je važna.
Ali zaštita djeteta počinje prije svega u odnosu.
U odgojitelju koji primijeti promjenu.
U roditelju koji se usudi reći da se kod kuće nešto događa.
U stručnom suradniku kojemu se odgojitelj može obratiti.
U ravnatelju koji ne ostavlja djelatnika samog u zahtjevnoj situaciji.
I u ustanovi u kojoj svi znaju što trebaju učiniti kada postoji zabrinutost za dijete.
Jer nije dovoljno imati protokol u registratoru.
Važno je da ljudi koji rade s djecom znaju kako ga primijeniti.
Odgojitelj ne smije ostati sam
Odgojitelji svakoga dana vide ono što mnogi drugi odrasli ne mogu vidjeti.
Vide kako dijete ulazi u skupinu.
Kako se odvaja od roditelja.
Kako se igra.
S kim se druži.
Kako reagira kada izgubi.
Kada ga drugo dijete odbije.
Kada mu netko uzme igračku.
Kako reagira na dodir, glas, granicu ili promjenu rutine.
Upravo zato odgojitelj često prvi primijeti da se nešto promijenilo.
Ali od njega ne možemo očekivati da bude istodobno odgojitelj, psiholog, socijalni radnik, terapeut i istražitelj.
Mora znati kome se obratiti.
Mora znati kada uključiti stručnog suradnika.
Kada ravnatelja.
Kako razgovarati s roditeljem.
A kada situacija zahtijeva uključivanje zdravstvenog sustava, Hrvatskog zavoda za socijalni rad, policije ili druge nadležne službe.
Dobar sustav zaštite štiti dijete, ali štiti i odrasle koji o djetetu brinu.
Prvi razgovor s roditeljima gradi odnos za cijelu godinu
Na početku pedagoške godine mnogo govorimo o papučama, rezervnoj odjeći, prehrani, spavanju, rasporedu i pravilima vrtića. Sve je to potrebno.
Ali možda je početak godine pravo vrijeme da roditelju prenesemo još jednu poruku:
„Ako se u životu vašeg djeteta događa nešto što bi moglo utjecati na njegovo osjećanje ili ponašanje u vrtiću – recite nam.“
Ne zato da bismo ulazili u privatnost obitelji.
Nego zato da bismo bolje razumjeli dijete.
Razvod roditelja.
Preseljenje.
Rođenje brata ili sestre.
Bolest člana obitelji.
Smrt bliske osobe.
Dugotrajna odsutnost roditelja.
Promjena obiteljskih okolnosti.
Povratak iz druge države.
Iskustvo nasilja.
Sve su to događaji koji mogu biti veliki u svijetu malog djeteta.
Kada roditelj i vrtić međusobno imaju povjerenje, ne moraju stajati na suprotnim stranama.
Mogu stajati zajedno – oko djeteta.
Je li naš vrtić spreman?
Možda nam za početak pedagoške godine ne treba još jedan obrazac.
Možda nam treba nekoliko dobrih pitanja.
Pokušajmo odgovoriti: DA, DJELOMIČNO ili NE.
1. Znamo li koja bi djeca na početku pedagoške godine mogla trebati dodatnu podršku?
2. Znaju li svi odgojitelji kome se mogu obratiti kada su zabrinuti za dijete?
3. Imamo li jasan unutarnji dogovor tko i kako postupa kada postoji sumnja da je dijete ugroženo?
4. Znaju li djelatnici osnovne korake postupanja u slučaju nasilja, zanemarivanja, ozljede, nestanka djeteta ili druge krizne situacije?
5. Znaju li roditelji kome se mogu obratiti kada ih nešto zabrinjava?
6. Razgovaramo li s roditeljima o dobrobiti i zaštiti djece prije nego što nastane problem?
7. Imamo li dogovorene načine podrške djetetu koje prolazi kroz veliku životnu promjenu ili teško razdoblje?
8. Znamo li kada i kako uključujemo druge sustave i službe?
9. Postoji li u našem vrtiću kultura u kojoj odgojitelj može reći: „Zabrinuta sam za ovo dijete“ – i znati da neće ostati sam?
I možda najvažnije:
10. Ima li svako dijete u vrtiću barem jednu odraslu osobu uz koju se osjeća sigurno?
Ako je većina odgovora DA, imamo dobar temelj.
Ako je mnogo odgovora DJELOMIČNO, početak godine pravo je vrijeme za dogovor.
A ako na neka važna pitanja odgovaramo s NE, to nije razlog za traženje krivca.
To je poziv da sustav učinimo boljim.
Prije početka pedagoške godine pripremamo mnogo više od prostora
Pripremamo odnos.
Pripremamo povjerenje roditelja.
Pripremamo sigurnost odgojitelja da znaju kako postupiti.
Pripremamo suradnju stručnog tima.
Pripremamo mrežu ljudi koji će se povezati kada jednom djetetu bude potrebna pomoć.
I stvaramo okruženje u kojem dijete, čak i kada još ne zna izgovoriti što mu je teško, može osjetiti:
„Ovdje me netko vidi.
Ovdje me netko čuje.
Ovdje postoji odrasla osoba uz koju sam siguran.“
Možda je upravo to najvažnija priprema za novu pedagošku godinu.
Jer dobar vrtić ne počinje programom, rasporedom ni savršeno pripremljenom sobom.
Počinje odnosom u kojem se dijete osjeća sigurno.
Ana Babić Pezo
Ana Babić Pezo djeluje u području zaštite dječjih prava, edukacije i razvoja programa usmjerenih na dobrobit djece. Osnivačica je BRUNOAkademije, edukativno-savjetodavne platforme kroz koju surađuje sa stručnjacima, ustanovama i organizacijama koje rade s djecom.
U svojem radu bavi se razumijevanjem dječjih potreba te stvaranjem sigurnih i poticajnih okruženja za odrastanje. Posebnu pažnju posvećuje povezivanju stručnih znanja s praktičnim alatima koji se mogu primijeniti u svakodnevnom radu s djecom.
Kroz svoj rad Ana donosi stručne uvide, jasne smjernice i korisne primjere namijenjene roditeljima, odgojno-obrazovnim djelatnicima i svim osobama koje žele kvalitetnije razumjeti i podržavati djecu.
