Početak škole nosi nešto posebno: uzbuđenje djece, očekivanja roditelja, užurbanost učitelja, nove bilježnice i rasporede, susrete nakon ljeta i onaj dobro poznati osjećaj da nešto ponovno počinje.
Početke školskih godina promatram gotovo cijeli život – najprije kao učenica, zatim kao učiteljica i pedagoginja, kasnije kao roditelj i savjetnica pravobraniteljice za djecu, a danas ponovno iz jedne nove profesionalne perspektive. I svaki put, bez obzira na ulogu iz koje ih gledam, početak škole nosi nešto posebno: uzbuđenje djece, očekivanja roditelja, užurbanost učitelja, nove bilježnice i rasporede, susrete nakon ljeta i onaj dobro poznati osjećaj da nešto ponovno počinje.
Volim tu energiju novih početaka.
Ali s godinama sam naučila promatrati i ono što se iza nje ne vidi odmah.
Jer dok se pripremaju učionice, rasporedi i školske torbe, svako dijete na prvi dan škole donosi i nešto što ne možemo staviti na popis potrebnog pribora. Donosi svoj mali svijet – odnose, iskustva, strahove, promjene koje su mu se dogodile tijekom ljeta, obiteljske okolnosti, nesigurnosti, ali i nade s kojima ulazi u novu školsku godinu.
Neka se djeca vraćaju u školu bez većih teškoća. Druga dolaze nakon razvoda roditelja, bolesti, gubitka, preseljenja, iskustva nasilja, financijskih teškoća u obitelji ili nekog drugog događaja koji je promijenio njihov svijet.
I zato mi se svake godine, prije prvog školskog zvona, iznova nameće isto pitanje:
Dok pripremamo sve što je potrebno za početak nastave – jesmo li se dovoljno pripremili za dijete?
Jer pravovremena zaštita djeteta ne počinje kada se problem već dogodi.
Ne počinje tek kada dijete prestane dolaziti na nastavu.
Kada se povuče.
Kada postane agresivno.
Kada se dogodi nasilje.
Kada se pojavi ozbiljna zabrinutost za njegovo mentalno zdravlje.
Ili kada situacija postane toliko ozbiljna da se moraju uključiti druge službe.
Zaštita počinje mnogo ranije – u spremnosti odraslih da primijete, razgovaraju, povežu se i znaju što učiniti. Škola ne može sama – ali ne smije ni ostati sama
Od škole se danas očekuje mnogo.
Da obrazuje, odgaja, uključuje, prepoznaje teškoće, pruža podršku, prevenira nasilje i reagira kada je dijete ugroženo. Ali škola nije i ne može biti jedini sustav odgovoran za dijete.
Dijete istodobno živi u obitelji, školi, među vršnjacima, u lokalnoj zajednici, zdravstvenom i socijalnom sustavu te, sve više, u digitalnom prostoru. Ako ti sustavi međusobno ne razgovaraju, dijete lako ostaje između njih. Zato početak školske godine nije samo vrijeme za rasporede i organizaciju nastave. To je prilika da se odrasli unaprijed pitaju:
Postoji li dijete kojemu će ove godine trebati više naše pažnje?
Znamo li kome se obratiti ako primijetimo da nije dobro?
Znaju li svi u školi što napraviti kada postoji ozbiljna zabrinutost?
U tom je smislu osobito važna suradnja škole s roditeljima, nadležnim područnim uredom Hrvatskog zavoda za socijalni rad, zdravstvenim sustavom, policijom, osnivačem, lokalnom zajednicom i drugim službama koje sudjeluju u zaštiti djece. Takva suradnja ne znači da svi trebaju znati sve o djetetu i njegovoj obitelji. Naprotiv. Razmjena informacija mora biti zakonita, svrhovita i ograničena na ono što je nužno za zaštitu najboljeg interesa djeteta.
Škola ne treba znati svaki detalj nečijeg obiteljskog života, ali treba imati informacije koje su važne da bi dijete bilo sigurno, da bi se spriječilo ponavljanje štetnih iskustava i da bi stručni suradnici, razrednici i učitelji mogli pravodobno pružiti odgovarajuću podršku.
Kada se unaprijed zna da dijete dolazi iz osobito ranjivih okolnosti, da je ranije bilo uključeno u postupke zaštite ili da postoji potreba za pojačanom podrškom, važno je znati tko je kontakt osoba i koji su dogovoreni koraci. Tako sustav ne čeka da dijete počne izostajati, da se potpuno povuče, da postane agresivno ili da svojim ponašanjem već glasno šalje poziv u pomoć.
Umjesto toga šalje drugu poruku:
Vidimo te. Pratimo te. I nećemo čekati da problem postane veći od tebe.
Prvi roditeljski sastanak može biti mnogo više od administracije
Prvi roditeljski sastanak često prođe u informacijama o rasporedu, izletima, udžbenicima, ocjenjivanju, kućnom redu i drugim organizacijskim pitanjima. Sve je to potrebno. Ali možda bismo upravo tada trebali razgovarati i o onome što je još važnije.
Što roditelj može učiniti ako je zabrinut za svoje dijete?
Kome se može obratiti?
Kako škola postupa ako se dogodi nasilje?
Što kada dijete počne često izostajati?
Što kada se naglo povuče ili promijeni ponašanje?
Kako škola reagira na online nasilje, sumnju na zanemarivanje, samoozljeđivanje ili drugu kriznu situaciju?
Roditelji imaju pravo znati kako škola postupa kada je dijete ugroženo. Jednako je važno da razumiju što škola može učiniti, koje su granice njezine odgovornosti i u kojim se situacijama uključuju druge nadležne službe.
I te im informacije ne treba predstavljati kroz prijetnju i strah.
Poruka škole ne bi trebala biti:
„Ako se nešto dogodi, prijavit ćemo vas.“
Nego:
„Ako se nešto dogodi, znamo što trebamo učiniti i zajedno ćemo pokušati zaštititi dijete.“
Upravo se tako gradi povjerenje.
Kada roditelji razumiju postupanja škole, manja je mogućnost nepovjerenja, otpora i sukoba. Roditelj i škola tada ne stoje na suprotnim stranama.
Stoje zajedno – oko djeteta.
Razrednik ne smije ostati sam
Razrednik je često prva odrasla osoba u školi koja primijeti da se s djetetom nešto događa.
A znakovi nisu uvijek dramatični.
Ponekad je to dijete koje je odjednom jako tiho.
Koje više ne provodi odmor s prijateljima.
Koje je često umorno.
Koje dolazi gladno ili neuredno.
Koje se teško koncentrira.
Koje sve češće izostaje.
Ili dijete koje je odjednom postalo ljutito, agresivno ili izrazito željno pažnje.
Ponekad se promjena vidi kroz pad školskog uspjeha, sukobe s vršnjacima, nagle promjene raspoloženja ili ponašanje koje nam je teško razumjeti.
Ne mora svaki od tih znakova značiti da postoji ozbiljan problem.
Ali može značiti da trebamo zastati i pitati se:
Što se događa ovom djetetu?
Od razrednika se pritom ne može očekivati da bude istodobno učitelj, psiholog, socijalni radnik, istražitelj i terapeut. Zato je važno da ne ostane sam.
Škola treba imati jasan odgovor na pitanja: tko razgovara s djetetom, kada se uključuje stručna služba, kada roditelj, kada ravnatelj, a kada Hrvatski zavod za socijalni rad, policija, liječnik ili neka druga nadležna služba.
Dijete ne bi smjelo ovisiti o tome hoće li pojedini odrasli imati dovoljno iskustva ili „osjećaja“ za ono što treba učiniti. Sustav zaštite treba biti poznat, dogovoren i primjenjiv.
U školama se vrlo dobro zna tko je zadužen za raspored, zamjene, administraciju ili tehnička pitanja. Jednako jasno trebali bismo znati i:
Tko i kako postupa kada je dijete u riziku?
Dobar sustav pritom štiti dijete, ali štiti i stručnjake koji s djetetom rade. Kada postoje jasni koraci postupanja, učitelji i stručni suradnici ne moraju djelovati iz straha, improvizacije ili osobne procjene, nego unutar jasnog profesionalnog okvira.
Ne gledajmo dijete samo kroz njegov problem
U svakoj školi postoje djeca kojoj će tijekom godine trebati dodatna podrška.
Djeca koja žive u zahtjevnim obiteljskim okolnostima.
Djeca koja su doživjela nasilje.
Djeca s teškoćama u razvoju.
Djeca koja imaju problema u ponašanju.
Djeca narušenog mentalnog zdravlja.
Djeca koja često izostaju.
Djeca u alternativnoj skrbi.
Djeca stranih radnika i djeca migranti.
Djeca koja još nedovoljno poznaju jezik.
Djeca koja se suočavaju s razvodom roditelja, konfliktnim obiteljskim odnosima, siromaštvom, bolešću ili gubitkom.
I djeca koja svojim ponašanjem možda samo pokazuju da ih odrasli još nisu dovoljno razumjeli.
Ali važno je da ih ne počnemo promatrati samo kroz teškoću, dijagnozu, obiteljsku situaciju, mjeru ili ponašanje. Jer dijete je uvijek više od problema koji trenutno pokazuje. Ponašanje je ponekad samo ono što vidimo. Iza njega može biti strah. Nesigurnost. Gubitak. Usamljenost. Osjećaj nepripadanja. Ili osjećaj da ga nitko ne razumije.
Dijete ne živi samo u jednom sustavu. Ono istodobno živi u obitelji, školi, zajednici, zdravstvenom i socijalnom sustavu, digitalnom prostoru i među vršnjacima.
Ako ti sustavi ne razgovaraju, dijete vrlo brzo može ostati samo između njih.
Zato jedno od najvažnijih pitanja koje odrasli mogu postaviti nije:
„Što nije u redu s ovim djetetom?“
nego:
„Što se ovom djetetu događa i što mu je sada potrebno od nas?“
JE LI NAŠA ŠKOLA SPREMNA PRIJE PRVOG ZVONA?
Zaštita djeteta nije samo pitanje dobrih namjera.
Traži pripremu, dogovor i jasne korake.
Zato nam možda na početku školske godine ne treba još jedan obrazac.
Možda nam treba nekoliko dobrih pitanja.
Pokušajte odgovoriti s DA, DJELOMIČNO ili NE:
1. Znamo li koja bi djeca na početku školske godine mogla trebati dodatnu podršku?
2. Imamo li dogovorenu osobu za kontakt s nadležnim područnim uredom Hrvatskog zavoda za socijalni rad?
3. Znaju li razrednici kome se trebaju obratiti kada primijete zabrinjavajuću promjenu kod djeteta?
4. Jesu li učitelji i drugi djelatnici škole upoznati s osnovnim postupanjima u slučaju nasilja, zanemarivanja, samoozljeđivanja ili druge krizne situacije?
5. Znaju li roditelji kome se mogu obratiti kada su zabrinuti za svoje ili drugo dijete?
6. Razgovaramo li s roditeljima o zaštiti djece prije nego što se problem dogodi?
7. Imamo li dogovorene korake postupanja kada dijete učestalo izostaje, pokazuje probleme u ponašanju ili naglo mijenja svoje emocionalno stanje?
8. Znamo li kako postupiti kada zaštita djeteta zahtijeva uključivanje više sustava?
9. Postoji li u školi kultura u kojoj učitelj može reći: „Zabrinut sam za ovo dijete“ i znati da neće ostati sam?
I možda najvažnije:
10. Zna li svako dijete u školi barem jednu odraslu osobu kojoj se može obratiti kada mu je teško?
Ako je većina odgovora DA, škola ima dobar temelj za pravovremenu zaštitu djece.
Ako je više odgovora DJELOMIČNO, početak školske godine pravo je vrijeme za dodatni dogovor i jačanje unutarnjih postupanja.
A ako je na više pitanja odgovor NE, to prije svega treba biti poziv da nešto učinimo drugačije.
Jer dobar sustav zaštite gradi se prije nego što nam zatreba.
Prije prvog zvona pripremamo mnogo više od nastave
Pravovremena zaštita djeteta nije protokol koji stoji u ladici.
Nije obrazac.
Nije jednokratna edukacija.
Ona je kultura škole.
Vidi se u načinu na koji razgovaramo s djecom.
U tome slušamo li roditelje.
U tome zna li učitelj kome se obratiti kada je zabrinut.
U spremnosti stručnih službi da reagiraju.
I u tome mogu li se različiti sustavi povezati prije nego što problem postane veći od djeteta.
Škola usmjerena na zaštitu djeteta ne čeka da problem eskalira.
Ne reagira tek kada se dogodi nasilje, kada roditelji podnesu pritužbu, kada dijete prestane dolaziti na nastavu ili kada situacija postane krizna.
Ona unaprijed dogovara postupanja, osnažuje razrednike i učitelje, uključuje stručnu službu, informira roditelje i povezuje se s drugim službama.
Zato se prije prvog školskog zvona ne priprema samo nastava.
Priprema se odnos prema djetetu.
Priprema se mreža podrške.
Priprema se povjerenje roditelja.
Priprema se sigurnost djelatnika škole da znaju kako postupiti.
I, možda najvažnije, djetetu se šalje poruka:“Ovdje nisi sam. Ovdje postoji odrasla osoba koja će te vidjeti. Koja će te čuti. I koja će znati što učiniti kada ti bude trebala pomoć.!“
Jer pravovremena zaštita djeteta doista počinje puno prije prvog zvona.
Ana Babić Pezo
Ana Babić Pezo djeluje u području zaštite dječjih prava, edukacije i razvoja programa usmjerenih na dobrobit djece. Osnivačica je BRUNOAkademije, edukativno-savjetodavne platforme kroz koju surađuje sa stručnjacima, ustanovama i organizacijama koje rade s djecom.
U svojem radu bavi se razumijevanjem dječjih potreba te stvaranjem sigurnih i poticajnih okruženja za odrastanje. Posebnu pažnju posvećuje povezivanju stručnih znanja s praktičnim alatima koji se mogu primijeniti u svakodnevnom radu s djecom.
Kroz svoj rad Ana donosi stručne uvide, jasne smjernice i korisne primjere namijenjene roditeljima, odgojno-obrazovnim djelatnicima i svim osobama koje žele kvalitetnije razumjeti i podržavati djecu.
